Srpski Pastirski Pas
+19
nora
bolemiljus
stevak
ilijasrbija
dominic
sanguemagnifica
pitsrbija
danilopetrovic
grey
spskibandog
lukabraci
karlito
dejanstrajinic
беливук
Srba
imperator rascie kennel
stanko
imperatorrascie
Admin
23 posters
Page 1 of 2 • 1, 2
Srpski Pastirski Pas
Opšti izgled:Snažne do snažno grube konstitucije.Molosoid.Dobro povezano telo prekriveno je bujnom dlakom.Oblik tela je pravougaoni.
Veličina: Visina grebena mužjaka je 58 cm do 69 cm, a kod ženki 55cm do 65cm.Toleriše se +/- 2 cm.
Značajne proporcije: Dužina glave iznosi 40-43% visine grebena.Gornje linije njuške i lobanje su divergentne.Odnos dužine lobanje prema dužini njuške je 60:40.Dužina tela je 5-10% veća od visine grebena.
Karakter: Dobroćudan,mirnog temperamenta,hrabar,dostojanstven.Veoma oštar kada čuva poverenu mu imovinu ili stado.Nepodmitljiv i neustrašiv.Odan gospodaru i u njegovom prisustvu potpuno miran.
1. G L A V A
1.1. Lobanja: Ne sme biti pljosnata.Zaobljena sa svih strana.Čeona brazda blago izražena.Očni lukovi jasni ali ne preterano izraženi.Potiljna kost nije naglašena.Širina lobanje između ušiju približno jednaka polovini dužine glave.Uzdužna osa lobanje je duža od poprečne i loobanja se blago sužava ka ličnom delu.
1.2. Stop: Blago izražen
1.3. Njuška: Kraća od lobanjskog dela.Prelaz lobanjskog dela u njušku mora biti blago izražen.Na mestu ovog prelaza dubina njuške gotovo je jednaka dužini njuške, a dubina njuške je za oko 10% veća od širine njuške.Oblik njuške je tupo klinasti ( postepeno se smanjuje dubina ka nosnoj pečurci).Nosnik je ravan .
1.4. Nosna pečurka: Ne sme biti ni iznad niti ispod linije nosnika.Mora biti velika sa dovoljno velikim nozdrvama.Posmatrano sa strane prednja profilna linija nosne pečurke treba da je u vertikalnoj dodirnoj ravni usana.Nosna pečurka kao i unutrašnjost nozdrva moraju biti pigmentisani.Kod pasa sa crnim oznakama na telu pigment je crne, a kod onih sa kestenjastim ili svetlijim oznakama pigment je svetliji ( kestenjast).
1.5. Usne: Moraju dobro prilegati uz koštanu osnovu.Srednje su debljine.Gornja usna neznatno prelazi preko donje.Spoj usana (žvale ), slabo je izražen.Donja usna nesme biti opuštena . Sluzokoža usana mora biti pigmentisana kao i ivice usana.Profil donje vilice iz kosog luka prelazi u ravnu liniju koja je divergentna sa linijom nosnika.
1.6. Zubalo: Vilice moraju biti snažne.Zagriz može biti makazast ili kleštast, a dozvoljen je i obrnuto makazasti zagriz.Nedostatak prvih premolara (P1) ne utiče na ocenu.
1.7. Oči: Bademaste.Niti buljave niti upale.Boja mora biti u skladu sa bojom dlake.Poželjne su što tamnije.Rubovi očnih kapaka trebaju biti pigmentisani.Pogled mora biti smiren i neustrašiv.
1.8. Uši: Usađene u visini zamišljene linije koja spaja vrh nosa i unutrašnji očni ugao ili neznatno niže.Trouglastog su oblika.Dužina ušiju je oko 80% dužine lobanje.
2. V R A T
Srednje dužine(35% visine grebena).Gornja linija vrata blago je zaobljena, a donja je ravna.Ugao koji vrat zaklapa sa horizontalom je oko 30 stepeni.Povezanost sa glavom i trupom je bez naglih prelaza.Mora biti snažan.Koža na vratu mora dobro prilegati, a dlaka na vratu je gusta i duga, te zbog toga obrazuje okovratnik.
3. T E L O
3.1. Izgled u celini: Telo mora biti snažno i ne sme delovati zdepasto.Greben i krsta su približno na istoj visini,ili su krsta nešto viša.Sredina leđa je niža od grebena.Dužina tela je za 5-10% veća od visine grebena.
3.2. Greben: Blago izražen.
3.3. Leđa: Snažna i široka.ne suviše duga.Pri kretanju leđa moraju biti što mirnija.
3.4. Grudni deo leđa: Mišićav,snažan,dobro povezan sa grebenom i slabinskim delom.
3.5. Slabine: Gledano iz profila blago konveksne.Kratke, a kod ženki mogu biti nešto duže.Mišićave.Dobro povezane sa grudnim delom i sapima.Blago prikupljene.
3.6. Sapi: Srednje dužine(oko 30% visine grebena).Sa horizontalom zaklapaju ugao od 25-30 stepeni.
3.7. Grudni koš: Mora biti prostran.Obim grudnog koša mora biti najmanje za 10% veći od visine grebena.Dubina grudi približno je 45% visine grebena.Rebra su zaobljena.
3.8. Prsa: Snažna,mišićava.Vrh grudne kosti nalazi se nešto ispod vrha ramena.
3.9. Donja profilna linija i stomak: Blago se uzdiže od profila grudne kosti ka bokovima, odnosno stomak čini blago pribranim.
4. R E P
Gornja linija repa predstavlja kontinuirani nastavak linije sapi.Visina korena repa je oko 85% visine grebena.Rep je u korenu veoma snažan, a debljia se postepeno smanjuje ka vrhu.Dopire do skočnog zgloba, ali zbog povijenosti na kraju deluje nešto kraće. U mirovanju rep je nošen sabljasto ispod linije leđa.U akciji nešto više nošen.Dozvoljeno je da bude noŠen iznad linije leđa, ali ne okomito ili povijeno iznad leđa.Odlakan je bujnom dlakom koja formira perjanicu na donjoj ivici repa.
5. E K S T R E M I T E T I
5.1.1. Prednje noge: Kosti prednjih nogu su snažne.Mišići su izraženi i čvrsti.Prednje noge su međusobno paralelne.Visina prednje noge od zemlje do lakta je 50-55% visine grebena.
5.1.1. Plećka: Srednje duga.Dobro prileže uz telo.Sa horizontalom zaklapa ugao 55-65 stepeni.Rameni ugao je od 115-130 stepeni.
5.1.2. Nadlaktica: Mora biti mišićava i snažna, dobro povezana sa telom.
5.1.3. Podlaktica: Razvijeni mišići.Kosti su snažne.Lakat se nalazi u liniji koja je paralelna sa srednjom vertikalnom ravni tela.Vrh lakta mora se nalaziti na vertikali spuštenoj iz zadnjeg ugla lopatice.Ugo lakta je oko 145 stepeni.
5.1.4. Prednje šaplje: Nalazli se u produžetku vertikalne linije podlaktice.
5.1.5. Prednje došaplje: Gledano frontalno nalazi se u vertikalnoj liniji koja prolazi kroz osu podlaktice.Sa vertikalom zaklapa ugao od 25-35 stepeni.
5.1.6. Šape:Okruglaste.Prsti moraju biti zaobljeni i međusobno prikupljeni.Nokti su tamno do crno pigmentisani.Kod pasa sa svetlijim oznakama na telu mogu biti i boje slonovače.Jastučići moraju biti elastični,čvrsti,pigmentisani.
5.2. Zadnje noge: Međusobno su paralelne.Moraju biti snažne, ali ne preteške.Stavovi moraju biti pravilni, uz odgovarajuće uglove.
5.2.1. Butine:Široke,snažne,mišićave.Dužina je oko 33% visine grebena.Međusobno su paralelne kao i sa srednjom osovinom tela.Sa horizontalom zaklapa ugao od 60-70 stepeni,a sa karličnom kosti 80-85 stepeni.
5.2.2. Potkolenica: Mišićava, nešto je duža od butine.Sa horizontalom zaklapa ugao 55-70 stepeni.Ugao između butine i potkolenice (koleni) je 115-140 stepeni.
5.2.3. Skočni zglob: Mora biti čvrst,širok,ravan ,skladno završava zadnje došaplje.Visina skočnog zgloba(od zemlje do vrha) je 25-30% visine grebena.Ugao skočnog zgloba je 130-140 stepeni.
5.2.4. Zadnje došaplje: Snažno.Visina zavisi od visine skočnog zgloba.Nešto je strmije od prednjeg.Moguća je pojava zaperaka.
5.2.5. Šape: Često nešto izduženije od prednjih.Ostale karakteristike iste kao kod prednjih.
6. H O D
Mora se kretati skladno, harmonično,ne sme se kretati u trzaju ili grču.Tokom kretanja leđna linija mora biti nešto mirnija.Uvijanje leđa ne toleriše se.Prilikom kretanja korakom ili kasom vrat ne sme biti u horizontalnom položaju.Pas se najradije kreće srednje dugim kasom.Galop nije karakterističan,a a ko galopira skokovi su dugi,ali je galop tromiji.Psu koji loše hoda smanjuje se ocena oblika bez obzira na eksterijer.
7. K O Ž A
Srednje debela,mora biti pigmentisana.Obojenost kože zavisi od boje dlake.Koža mora dobro prilegati uz glavu i telo.Ne sme praviti fanon.
8. S L U Z O K O Ž A
Sve vidljive sluzokože moraju biti pigmentisane.Intenzitet pigmentacije i boja u zavisnosti je od obojenosti psa.
9. D L A K A
Gusta,bujan.Minimalna dužina dlake je 6 cm.Dlaka je čvrsta,ne sme biti svilasta,tanka,ravna.Podlaka je gusta,finija od pokrovne dlake.Na prednjem delu glave,ušima,sa prednje strane nogu i na šapama dlaka je kratka.Na vratu obrazuje okovratnik,a na zadnjoj strani prednjih nogu zastavice,dlaka na zadnjoj strani zadnjih nogu obrazuje gaće do visine skočnog zgloba.Na repu je bujna perjanica.
10. B O J A
Osnovna boja je bela na kojoj se javljaju oznake( ploče,fleke,tačke) različitih boja.Dozvoljene su sve boje osim jednobojno crnog.
Re: Srpski Pastirski Pas
Svidjaju mi se ovi stenci
imperatorrascie- Broj poruka : 17
Datum upisa : 2013-05-02
Re: Srpski Pastirski Pas
lepi psi bilo li lepo kada bi neko malo više pisao o svojim iskustvima sa ovim psima.
stanko- Broj poruka : 148
Datum upisa : 2013-05-02
Re: Srpski Pastirski Pas
I ja se nadam da ce biti vise pisanja o njima.Ja sam danas video jednog Srpskog Pastirskog psa,zute boje.Izgledaju pouzdano kao cuvari,onako na prvi pogled,ali se jako malo zna o njima generalno.Nadamo se da ce se neki odgajivaci javiti i reci nam nesto vise o ovoj rasi.
imperator rascie kennel- Broj poruka : 212
Datum upisa : 2013-05-13
Re: Srpski Pastirski Pas
I ja bih voleo da vidim malo više pasa i da čujem od odgajivača njihova iskustva.
stanko- Broj poruka : 148
Datum upisa : 2013-05-02
Re: Srpski Pastirski Pas
Evo jednog lepog teksta o nasim psima
Pastirski psi sa Kopanika, Zlatibora, Homoljskih planina, šarplaninci, srpski tornjaci, srpski pastirski pas, mešavine sa durmitorskim ovčarima i karakačanskim kučetom – kakve uslove imaju ove zvanično priznate i nepriznate rase za opstanak?
Srpski pastirski pas
Srpski pastirski pas
Kada su u pitanju autohtone rase pastirskih pasa u Srbiji, situacija je nažalost takva da u većini slučajeva ne postoji dovoljno jedinki da bi se ozbiljno radilo sa njima na očuvanju rase. Osim vojvođanskih pulina (belova) i šarplaninaca, pastirske rase su ozbiljno ugrožene i zvanično nepriznate, a utapanjem svih njih u srpskog pastirskog psa, koji predstavlja rasu sa odlikama svih pastirskih pasa sa ovih prostora, za sada se nudi kao jedino rešenje.
Od izuzetne važnosti za ove pse je prostor, koji je presudan pri pokušaju da se oni gaje kao ljubimci – čak ni pulini, a pogotovo planinski ovčarski psi ne mogu lako da se prilagode urbanoj sredini, mada bi se isto moglo reći i za haskije koji su relativno popularna rasa u ovom klimatskom pojasu. Ipak, temperament pastiraca, njihova poslušnost, odanost i inteligencija, mogu ih sačuvati kao radne pse i u nekoj drugoj oblasti koja nije usko u vezi sa pastirskim načinom života. Odlični su čuvari, lako uče i uvek su tu „da se nađu pri ruci“ gospodaru, tako da bi se mogli dresirati da vode slepe ili pomažu hendikepiranim osobama.
Kopaonički pastirski pas
Sadašnja varijanta kopaoničkog pastirskog psa je vrlo drugačija od drevne rase za koju se verovalo da je regionalna varijanta velikog silvan vučjaka, ali se razlikovala u boji i bila srodnik srpskog tornjaka i ilirskog planinskog psa. Rasa je postojala u dve varijante – jednu su činili manji psi koji su bili svetliji, a drugu oni koji su bili masivniji i koristili se u drugačije svrhe. Generalno se smatra za izumrlu rasu, a današnja varijanta je mešavina šarplaninca i nemačkog ovčara koja se najčešće smatra „nečistom“ rasom, te su primerci vrlo retki, čak i na Kopaoniku. Rasa je dodatno ugrožena time što nije zvanično prepoznata kao rasa i što odgajivači nisu zainteresovani da je očuvaju.
Pastirski pas sa Kopaonika – nekad i sad
Pastirski pas sa Kopaonika – nekad i sad
Glasine koje kruže o izumiranju ove rase delom krive program Jugoslovenske narodne armije u okviru kojeg je posle Drugog svetskog rata ova rasa ukrštana sa nemačkim ovčrima da bi se pospešila poslušnost pasa tokom dresiranja. Sa druge strane, velik je broj onih koji kopaoničkog pastirskog psa vide kao podvarijantu šarplaninca. Tokom '80-ih su zabeleženi pokušaji da se „oživi“ stara rasa, ali se sa njima prekinulo tokom '90-ih.
Što se temperamenta tiče, sadašnji primerci se po poslušnosti i fleksibilnosti za treniranje ne razlikuju od nekadašnje rase. Sumnjičavi prema strancima i veoma orijentisani na teritoriju, ovi psi su savršeni čuvari. Snažni su, debelog krzna, visoki oko 65 centimetara, sa lupoidnim oblikom glave i oborenim ušima.
Srpski tornjak
Rasa iz zapadne Srbije, srodna psima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, ali se rapidno bliži potpunom izumiranju, uprkos programu revitalizacije koji u Srbiji i Republici Srpskoj sprovode zaljubljenici u ove pse. Dok je bosansko-hercegovački tornjak zvanično prepoznat kao zasebna rasa o kojoj se brine i koja se promoviše, srpski tornjak je ugrožen ukrštanjima sa homoljskim pastircem i njegova populacija se polako asimilira u relativno skoro ustanovljenog srpskog pastirskog psa. Osim toga, česta ukrštanja sa ovčarskim psima sa Kopanika, sa šarplanincima i silvanom donekle su očuvala genetske i karakterne osobine ove rase. Naime, prema nekim shvatanjima, čisti primerci srpskog tornjaka više ni ne postoje, odnosno, rasa je već potpuno izumrla.
Mada veoma sličan svom bosansko-hercegovačkom srodniku koji ima i odlike lupoida, srpski tornjak ima veću telesnu masu i dimenzije, a osim toga predstavlja pravog ovčarskog psa, dok hrvatski tornjak ima najviše lupidnih osobina od ove tri rase i najmanji je. Srpski tornjak je u proseku visok tek preko 80 centimetara i ima gusto vodootporno krzno duge dlake koje je uglavnom belo, a u retkim slučajevima sivo ili žuto, sa velikim crnim površinama. Što se naravi tiče, ovaj pas je karakterističan po tome što pretežno prebiva sa stadom i vrlo retko je u blizini ljudi, osim kada ga zovu. Krutog je temperamenta, tvrdoglav je i ne voli strance, tako da bi zahtevao malo više socijalizacije od drugih rasa ne bi li se uklopio u urbanu sredinu.
Zlatiborac (era)
Vrlo redak pas koji je direktan potomak hercegovačkog ovčara, ali je godinama primio uticaje od šarplaninca, silvana, tornjaka i nemačkog ovčara. Primarno se koristi da štiti stado ovaca, koza ili krava, ali i da ga vraća u obor posle ispaše, što je češća karakteristika ravničarskih ovčara nego planinskih. Osim toga, koristi se kao pas čuvar. Malo se zna o rasi i brojnosti populacije ovog psa jer nema interesovanja da se ona standardizuje i neguje. Ovo je izuzetan radoholičar među psima, neuglednog izgleda, ali izražajnog temperamenta, ličnosti i radnih sposobnosti. Sa takvom kombinacijom, mogao bi biti izvrstan vodič za slepe.
Nije mnogo aktivan, kreće se sporo i ne dešava se da bude jako uzbuđen bez razloga. Izuzetno je odan vlasniku, oprezan kada se pojave stranci i nije mnogo naklonjen drugim psima, a kada je isprovociran, vrlo agresivno brani teritoriju. Inteligentan je i pronicljiv, dobro odgovara na programe dresure, ali ne voli mnogo da se mazi, „druži” sa ljudima i da im u svemu udovoljava. Međutim, kada su njegove dužnosti u pitanju, veoma je odgovoran i sposoban da samostalno dobro vlada situacijom. Dugovečan je i ima svedočanstava na Zlatiboru da su neki primerci ove rase živeli 16 godina.
Brojnija je kratkodlaka varijanta rase i najčešće su braon, sivi ili crni sa belim grudima, dok su žuti psi najviše cenjeni.
Srpski tornjak, zlatiborac i homoljski ovčar
Srpski tornjak, zlatiborac i homoljski ovčar
Homoljski ovčar
Izuzetno stara rasa koja se nije znatno menjala vekovima, zahvaljujući relativnoj izolovanosti regiona, mada su primetni uticaji srodnih rasa, pogotovo bukovinačkih pastiraca. Do ranih ’90-ih ovi prelepi psi su se koristili kao osnova za ponovno stvaranje srpskog tornjaka, dok ti napori nisu obustavljeni, a kasnije za srpskog pastirskog psa. Radne i pametne homoljske pse izuzteno vole i cene Vlasi, mada generalno nisu popularni koliko šarplaninci. U nekoliko navrata je bilo pokušaja da se standardizuje ova rasa kako bi dobila zasluženo priznanje.
Homoljski ovčari su prijateljski nastrojeni prema ljudima, posvećeni su stadu, odani vlasniku i tolerantni prema drugim psima, ali od vlasnika zahtevaju odgovorno postupanje i ranu socijalizaciju. Manji su od većine balkanskih ovčarskih pasa i, kao i zlatiborski ovčari, brane stado i usmeravaju ga na ispašu i kući posle ispaše.
Krzno je dugodlako i uglavnom sivkasto ili baonkasto sa manjim ili većim belim delovima, dok bukovinačka varijanta može biti tamno naradžasta ili tamnija braon.
Srpski pastirski pas
Godine 2009. standard za ovu rasu je zvanično prihvaćen od strane Svetske organizacije za pse (Fédération Internationale Cynologique, skraćeno FCI), dok je pun naziv rase: jugoistočno evropski pastirski pas.
Ovaj pastirski pas, koji je odličan čuvar, sitniji je od šarplaninca i najčešće je crno-beo, mada se može naći u svim bojama karakterističnim za pse ovčare. Potiče od stare rase srpskih pastiraca sa Homoljskih planina, koja je autohtona rasa istočne Srbije, ali i mnogih drugih manje brojnijih rasa koje su isključivo pastiri gajili, dok rasu nije standardizovao Milivoje Urošević. Od tada su se pojavili novi odgajivači poput Radoslava Arsenijevića iz sela Jovanovca kod Kragujevca i Draška Rodića.
Srpski pastirski pas
Srpski pastirski pas
Temperament ovog psa ga svrstava u izvrsne branioce stada. Hrabar je i brz u borbi protiv vukova, ali i pri odbrani gospodara – bez ikakve dresure, srpski pastirac će napasti onoga ko je ugrozio njegovog gospodara. Dresura nije potrebna ni u vezi sa čuvanjem stada, jer štenci već krajem drugog meseca starosti idu sa stadom.
Izuzetno poslušan, ovaj pas je vrlo tih, retko laje, uvek je budan i nije tvrdoglav, ali je odan isključivo jednom čoveku.
Šarplaninac
Rasa za čuvanje stada i odbranu. Potiče iz severozapadne Srbije i jugozapadne Makedonije, uglavnom iz predela Šar planine po kojoj je dobila ime, ali se u njoj nalaze tragovi mnogih pastirskih pasa iz regiona sa kojima su se primerci ove rase ukrštali tokom istorije. FCI je 1939. ovu rasu registrovala kao ilirskog ovčara, ali je 1954. godine prihvaćen naziv jugoslovenski ovčarski pas – šarplaninac. Najbrojniji u Makedoniji i Albaniji, šarplaninci su uspešno odvedeni 1975. godine u SAD i Kanadu kako bi se rešio problem premnožavanja kojota.
Šarplaninac i srodnik iz Rumunije
Šarplaninac i srodnik iz Rumunije
Šarplaninac je tipičan ovčarski pas koji se stalno nalazi uz stoku i srčano je brani, kao i gospodara kada se ovaj nađe u nevolji, ali je inače izuzetno mirne naravi. Za razliku od pulina, ne vraća stoku kući, već je samo brani. Najodaniji je „kolegi“ psu sa kojim brine o stadu i sa njim najposlušnije komunicira, zbog čega je bitno da se vlasnik odmah nametne kao alfa u čoporu.
Može biti i odličan porodični pas, ali je bitno da se od malena navikava na ljude i što više socijalizuje sa njima, pogotovo sa decom, dok se preporučuje da vlasnik bude neko kome ne bi bio prvi pas i ko ima iskustva u dresiranju. Šarplaninac je sa svima dobar, ali ipak jednu osobu više voli i poslušniji je prema njenim zahtevima u skladu sa životom u čoporu. S obzirom na to da je vrlo energičan pas, visok oko 60 centimetara, svakodnevno mu treba mnogo vežbe, odnosno trčnja i skakanja, za koji mu treba obezbediti adekvatan prostor.
Šumadijski ovčar (zmaj, silvan, vučijak)
Smatra se jednom od najstarijih rasa u regionu koja možda potiče od antičke persijske rase i vremenom se koristio kao pastirski pas, lični čuvar, čuvar imanja, lovac i ratni pas. Po građi ima sličnosti sa vrstama sibirskih ovčara i sa samarićanskim mastifom sa Urala, te postoje nedokazane teorije o poreklu ove rase koje ga vezuju za te predele. Gajen je širom istočne i srednje Evrope, trgovačkim putevima je stizao do Portugalije i Mongolije, a psi ovakvog tipa se mogu naći na Kavkazu i u centralnoj Aziji.
Primerci ove rase podsećaju na šarplanince, ali im je krzno uglavnom crno ili trobojno. Smatra se da su šarplaninci i tornjaci nastali iz ove rase kada su pastiri, vladari, plemići i vojnici odlučili da stvore „poboljšane” rase. Srpska varijanta se popularno zove šumadinac ili zmaj, makedonska – karaman, a grčka – drakontas. Na osnovu pisanih propisa iz XIII veka o pravilima odgajanja ovog psa, koja su prenošena hiljadama godina ranije, vidi se da je zmaj duže gajen od njegovih srodnika iz obližnjih zemalja.
Ovi psi odlično čuvaju teritoriju, mada mogu biti tolerantni prema manjim psima koji ne dovode u pitanje njihovu dominaciju. Koristili su se da nalaze ukradenu ili izgubljenu stoku, kao i da pronalaze mnoge divlje životinje u lovu, poput vukova i medveda. U lovu su ženke uvek bile prve koje bi napadale plen, a mužjaci su se uključivali u hajku samo ako ženke ne bi odmah savladale plen ili ako bi se vukovi previše približili stadu, u slučaju da su korišćeni kao psi čuvari. Tihi su psi koji prizvode širok spektar najrazličitijih zvukova i zahtevaju dresuru da bi lajanjem oglasili da je neko ušao na imanje koje čuvaju.
Ženke izvorne rase su se štenile jednom godišnje, sa najviše tri šteneta, dok se ukrštanjem sa drugim rasama povećao i broj mladunaca. Tipično su crni sa žutom dlakom na vratu, grudima, nogama i delimično na glavi.
Dinarski ovčar
Mada se smatra izumrlom rasom, veruje se da su izbegla lica iz zapadne Krajine dovele sa sobom primerke ove rase u istočni deo lanca Dinarskih planina, tako da je moguće da postoji šansa da se rasa brojno osnaži. Dinarski ovčar se naziva još i „krajinac“ i nastao je ukrštanjem dalmatinskog mastifa i bosanskog tornjaka sa šarplanincem i hercegovačkim mastifom, dok neki veruju da je direktan potomak dravne rase Naissus Molossus.
Po karakteru je pas koji se veže isključivo za jednu osobu i netolerantan je prema strancima, kao i prema drugim psima. Dobar je saputnik samaca, ali nije za urbanu sredinu. Danas ovu rasu neprimereno ubrajaju u hrvatskog tornjaka, uprkos tome što „dinarac“ ima kraću dlaku, oblik glave mastifa, krupniji je od hrvatskih tornjaka, dostižući visinu do skoro 70 centimetara, dok mu se rep, a ponekad i uši, tradicionalno odsecaju pri čemu podseća na centralnoazijske rase. Boja krzna je sivkasta, kao kod vuka, a često su beli na grudima i po nogama.
Durmitorski ovčar - izuzetano redak i mladi šarplaninac
Durmitorski ovčar - izuzetano redak i mladi šarplaninac
Karakačansko kuče
Jedna od najstarijih rasa na Balkanu. Blizak je rođak ostalih balkanskih pastiraca, ali ima uticaja od turskog ovčara, dok prema nekima i od tračanskog vučjaka i tibetanskih mastifa. Kako je najčešće čisto crne dlake, povezuje se sa turskom rasom karajaka (crnih trkača). Na Balkansko poluostrvo su došli sa nomadskim plemenima i najbrojniji su u Bugarskoj, mada ih ima u vlaškim predelima Srbije, kao i u Makedoniji, Grčkoj i Rumuniji.
Koriste se kao čuvari i vodiči stoke, pogotovo velikih stada koja broje hiljade ovaca, jer mogu da pređu u trku velike razdaljine tokom dana. Tokom Drugog svetskog rata, ovi psi su korišćeni za potrebe vojske, a od ’60-ih se utapaju u bugarskog pastirskog psa. U narednih dvadeset godina, Vlada Bugarske je u nekoliko navrata izdala naredbu da se ovi psi istrebe, unajmljujući lovce koji su ubili na hiljade „bespotrebnih“ karakačanskih pasa širom zemlje. Ova kampanja je ozbiljno ugrozila nekoliko rasa, uključujući i bugarskog pastirskog psa.
Mada su „originalno“ duge, valovite crne dlake, vremenom, ukrštanjem sa drugim rasama, počeli su da se pojavljuju u širokom varijatetu boja i veličina, tako da se smatra da je gotovo nemoguće naći nekadašnje crno karakačansko kuče.
Karakačanski pas
Karakačanski pas
Ukoliko imate informacija o odgajivačima pastirskih pasa, njihovoj zastupljenosti ili ugroženosti, molimo vas da se priključite. Svi ovi psi su dostojanstveni i prelepi, odani, pametni i, nažalost, ugroženi koliko i sami vukovi u nekim delovima Srbije.
Pastirski psi sa Kopanika, Zlatibora, Homoljskih planina, šarplaninci, srpski tornjaci, srpski pastirski pas, mešavine sa durmitorskim ovčarima i karakačanskim kučetom – kakve uslove imaju ove zvanično priznate i nepriznate rase za opstanak?
Srpski pastirski pas
Srpski pastirski pas
Kada su u pitanju autohtone rase pastirskih pasa u Srbiji, situacija je nažalost takva da u većini slučajeva ne postoji dovoljno jedinki da bi se ozbiljno radilo sa njima na očuvanju rase. Osim vojvođanskih pulina (belova) i šarplaninaca, pastirske rase su ozbiljno ugrožene i zvanično nepriznate, a utapanjem svih njih u srpskog pastirskog psa, koji predstavlja rasu sa odlikama svih pastirskih pasa sa ovih prostora, za sada se nudi kao jedino rešenje.
Od izuzetne važnosti za ove pse je prostor, koji je presudan pri pokušaju da se oni gaje kao ljubimci – čak ni pulini, a pogotovo planinski ovčarski psi ne mogu lako da se prilagode urbanoj sredini, mada bi se isto moglo reći i za haskije koji su relativno popularna rasa u ovom klimatskom pojasu. Ipak, temperament pastiraca, njihova poslušnost, odanost i inteligencija, mogu ih sačuvati kao radne pse i u nekoj drugoj oblasti koja nije usko u vezi sa pastirskim načinom života. Odlični su čuvari, lako uče i uvek su tu „da se nađu pri ruci“ gospodaru, tako da bi se mogli dresirati da vode slepe ili pomažu hendikepiranim osobama.
Kopaonički pastirski pas
Sadašnja varijanta kopaoničkog pastirskog psa je vrlo drugačija od drevne rase za koju se verovalo da je regionalna varijanta velikog silvan vučjaka, ali se razlikovala u boji i bila srodnik srpskog tornjaka i ilirskog planinskog psa. Rasa je postojala u dve varijante – jednu su činili manji psi koji su bili svetliji, a drugu oni koji su bili masivniji i koristili se u drugačije svrhe. Generalno se smatra za izumrlu rasu, a današnja varijanta je mešavina šarplaninca i nemačkog ovčara koja se najčešće smatra „nečistom“ rasom, te su primerci vrlo retki, čak i na Kopaoniku. Rasa je dodatno ugrožena time što nije zvanično prepoznata kao rasa i što odgajivači nisu zainteresovani da je očuvaju.
Pastirski pas sa Kopaonika – nekad i sad
Pastirski pas sa Kopaonika – nekad i sad
Glasine koje kruže o izumiranju ove rase delom krive program Jugoslovenske narodne armije u okviru kojeg je posle Drugog svetskog rata ova rasa ukrštana sa nemačkim ovčrima da bi se pospešila poslušnost pasa tokom dresiranja. Sa druge strane, velik je broj onih koji kopaoničkog pastirskog psa vide kao podvarijantu šarplaninca. Tokom '80-ih su zabeleženi pokušaji da se „oživi“ stara rasa, ali se sa njima prekinulo tokom '90-ih.
Što se temperamenta tiče, sadašnji primerci se po poslušnosti i fleksibilnosti za treniranje ne razlikuju od nekadašnje rase. Sumnjičavi prema strancima i veoma orijentisani na teritoriju, ovi psi su savršeni čuvari. Snažni su, debelog krzna, visoki oko 65 centimetara, sa lupoidnim oblikom glave i oborenim ušima.
Srpski tornjak
Rasa iz zapadne Srbije, srodna psima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, ali se rapidno bliži potpunom izumiranju, uprkos programu revitalizacije koji u Srbiji i Republici Srpskoj sprovode zaljubljenici u ove pse. Dok je bosansko-hercegovački tornjak zvanično prepoznat kao zasebna rasa o kojoj se brine i koja se promoviše, srpski tornjak je ugrožen ukrštanjima sa homoljskim pastircem i njegova populacija se polako asimilira u relativno skoro ustanovljenog srpskog pastirskog psa. Osim toga, česta ukrštanja sa ovčarskim psima sa Kopanika, sa šarplanincima i silvanom donekle su očuvala genetske i karakterne osobine ove rase. Naime, prema nekim shvatanjima, čisti primerci srpskog tornjaka više ni ne postoje, odnosno, rasa je već potpuno izumrla.
Mada veoma sličan svom bosansko-hercegovačkom srodniku koji ima i odlike lupoida, srpski tornjak ima veću telesnu masu i dimenzije, a osim toga predstavlja pravog ovčarskog psa, dok hrvatski tornjak ima najviše lupidnih osobina od ove tri rase i najmanji je. Srpski tornjak je u proseku visok tek preko 80 centimetara i ima gusto vodootporno krzno duge dlake koje je uglavnom belo, a u retkim slučajevima sivo ili žuto, sa velikim crnim površinama. Što se naravi tiče, ovaj pas je karakterističan po tome što pretežno prebiva sa stadom i vrlo retko je u blizini ljudi, osim kada ga zovu. Krutog je temperamenta, tvrdoglav je i ne voli strance, tako da bi zahtevao malo više socijalizacije od drugih rasa ne bi li se uklopio u urbanu sredinu.
Zlatiborac (era)
Vrlo redak pas koji je direktan potomak hercegovačkog ovčara, ali je godinama primio uticaje od šarplaninca, silvana, tornjaka i nemačkog ovčara. Primarno se koristi da štiti stado ovaca, koza ili krava, ali i da ga vraća u obor posle ispaše, što je češća karakteristika ravničarskih ovčara nego planinskih. Osim toga, koristi se kao pas čuvar. Malo se zna o rasi i brojnosti populacije ovog psa jer nema interesovanja da se ona standardizuje i neguje. Ovo je izuzetan radoholičar među psima, neuglednog izgleda, ali izražajnog temperamenta, ličnosti i radnih sposobnosti. Sa takvom kombinacijom, mogao bi biti izvrstan vodič za slepe.
Nije mnogo aktivan, kreće se sporo i ne dešava se da bude jako uzbuđen bez razloga. Izuzetno je odan vlasniku, oprezan kada se pojave stranci i nije mnogo naklonjen drugim psima, a kada je isprovociran, vrlo agresivno brani teritoriju. Inteligentan je i pronicljiv, dobro odgovara na programe dresure, ali ne voli mnogo da se mazi, „druži” sa ljudima i da im u svemu udovoljava. Međutim, kada su njegove dužnosti u pitanju, veoma je odgovoran i sposoban da samostalno dobro vlada situacijom. Dugovečan je i ima svedočanstava na Zlatiboru da su neki primerci ove rase živeli 16 godina.
Brojnija je kratkodlaka varijanta rase i najčešće su braon, sivi ili crni sa belim grudima, dok su žuti psi najviše cenjeni.
Srpski tornjak, zlatiborac i homoljski ovčar
Srpski tornjak, zlatiborac i homoljski ovčar
Homoljski ovčar
Izuzetno stara rasa koja se nije znatno menjala vekovima, zahvaljujući relativnoj izolovanosti regiona, mada su primetni uticaji srodnih rasa, pogotovo bukovinačkih pastiraca. Do ranih ’90-ih ovi prelepi psi su se koristili kao osnova za ponovno stvaranje srpskog tornjaka, dok ti napori nisu obustavljeni, a kasnije za srpskog pastirskog psa. Radne i pametne homoljske pse izuzteno vole i cene Vlasi, mada generalno nisu popularni koliko šarplaninci. U nekoliko navrata je bilo pokušaja da se standardizuje ova rasa kako bi dobila zasluženo priznanje.
Homoljski ovčari su prijateljski nastrojeni prema ljudima, posvećeni su stadu, odani vlasniku i tolerantni prema drugim psima, ali od vlasnika zahtevaju odgovorno postupanje i ranu socijalizaciju. Manji su od većine balkanskih ovčarskih pasa i, kao i zlatiborski ovčari, brane stado i usmeravaju ga na ispašu i kući posle ispaše.
Krzno je dugodlako i uglavnom sivkasto ili baonkasto sa manjim ili većim belim delovima, dok bukovinačka varijanta može biti tamno naradžasta ili tamnija braon.
Srpski pastirski pas
Godine 2009. standard za ovu rasu je zvanično prihvaćen od strane Svetske organizacije za pse (Fédération Internationale Cynologique, skraćeno FCI), dok je pun naziv rase: jugoistočno evropski pastirski pas.
Ovaj pastirski pas, koji je odličan čuvar, sitniji je od šarplaninca i najčešće je crno-beo, mada se može naći u svim bojama karakterističnim za pse ovčare. Potiče od stare rase srpskih pastiraca sa Homoljskih planina, koja je autohtona rasa istočne Srbije, ali i mnogih drugih manje brojnijih rasa koje su isključivo pastiri gajili, dok rasu nije standardizovao Milivoje Urošević. Od tada su se pojavili novi odgajivači poput Radoslava Arsenijevića iz sela Jovanovca kod Kragujevca i Draška Rodića.
Srpski pastirski pas
Srpski pastirski pas
Temperament ovog psa ga svrstava u izvrsne branioce stada. Hrabar je i brz u borbi protiv vukova, ali i pri odbrani gospodara – bez ikakve dresure, srpski pastirac će napasti onoga ko je ugrozio njegovog gospodara. Dresura nije potrebna ni u vezi sa čuvanjem stada, jer štenci već krajem drugog meseca starosti idu sa stadom.
Izuzetno poslušan, ovaj pas je vrlo tih, retko laje, uvek je budan i nije tvrdoglav, ali je odan isključivo jednom čoveku.
Šarplaninac
Rasa za čuvanje stada i odbranu. Potiče iz severozapadne Srbije i jugozapadne Makedonije, uglavnom iz predela Šar planine po kojoj je dobila ime, ali se u njoj nalaze tragovi mnogih pastirskih pasa iz regiona sa kojima su se primerci ove rase ukrštali tokom istorije. FCI je 1939. ovu rasu registrovala kao ilirskog ovčara, ali je 1954. godine prihvaćen naziv jugoslovenski ovčarski pas – šarplaninac. Najbrojniji u Makedoniji i Albaniji, šarplaninci su uspešno odvedeni 1975. godine u SAD i Kanadu kako bi se rešio problem premnožavanja kojota.
Šarplaninac i srodnik iz Rumunije
Šarplaninac i srodnik iz Rumunije
Šarplaninac je tipičan ovčarski pas koji se stalno nalazi uz stoku i srčano je brani, kao i gospodara kada se ovaj nađe u nevolji, ali je inače izuzetno mirne naravi. Za razliku od pulina, ne vraća stoku kući, već je samo brani. Najodaniji je „kolegi“ psu sa kojim brine o stadu i sa njim najposlušnije komunicira, zbog čega je bitno da se vlasnik odmah nametne kao alfa u čoporu.
Može biti i odličan porodični pas, ali je bitno da se od malena navikava na ljude i što više socijalizuje sa njima, pogotovo sa decom, dok se preporučuje da vlasnik bude neko kome ne bi bio prvi pas i ko ima iskustva u dresiranju. Šarplaninac je sa svima dobar, ali ipak jednu osobu više voli i poslušniji je prema njenim zahtevima u skladu sa životom u čoporu. S obzirom na to da je vrlo energičan pas, visok oko 60 centimetara, svakodnevno mu treba mnogo vežbe, odnosno trčnja i skakanja, za koji mu treba obezbediti adekvatan prostor.
Šumadijski ovčar (zmaj, silvan, vučijak)
Smatra se jednom od najstarijih rasa u regionu koja možda potiče od antičke persijske rase i vremenom se koristio kao pastirski pas, lični čuvar, čuvar imanja, lovac i ratni pas. Po građi ima sličnosti sa vrstama sibirskih ovčara i sa samarićanskim mastifom sa Urala, te postoje nedokazane teorije o poreklu ove rase koje ga vezuju za te predele. Gajen je širom istočne i srednje Evrope, trgovačkim putevima je stizao do Portugalije i Mongolije, a psi ovakvog tipa se mogu naći na Kavkazu i u centralnoj Aziji.
Primerci ove rase podsećaju na šarplanince, ali im je krzno uglavnom crno ili trobojno. Smatra se da su šarplaninci i tornjaci nastali iz ove rase kada su pastiri, vladari, plemići i vojnici odlučili da stvore „poboljšane” rase. Srpska varijanta se popularno zove šumadinac ili zmaj, makedonska – karaman, a grčka – drakontas. Na osnovu pisanih propisa iz XIII veka o pravilima odgajanja ovog psa, koja su prenošena hiljadama godina ranije, vidi se da je zmaj duže gajen od njegovih srodnika iz obližnjih zemalja.
Ovi psi odlično čuvaju teritoriju, mada mogu biti tolerantni prema manjim psima koji ne dovode u pitanje njihovu dominaciju. Koristili su se da nalaze ukradenu ili izgubljenu stoku, kao i da pronalaze mnoge divlje životinje u lovu, poput vukova i medveda. U lovu su ženke uvek bile prve koje bi napadale plen, a mužjaci su se uključivali u hajku samo ako ženke ne bi odmah savladale plen ili ako bi se vukovi previše približili stadu, u slučaju da su korišćeni kao psi čuvari. Tihi su psi koji prizvode širok spektar najrazličitijih zvukova i zahtevaju dresuru da bi lajanjem oglasili da je neko ušao na imanje koje čuvaju.
Ženke izvorne rase su se štenile jednom godišnje, sa najviše tri šteneta, dok se ukrštanjem sa drugim rasama povećao i broj mladunaca. Tipično su crni sa žutom dlakom na vratu, grudima, nogama i delimično na glavi.
Dinarski ovčar
Mada se smatra izumrlom rasom, veruje se da su izbegla lica iz zapadne Krajine dovele sa sobom primerke ove rase u istočni deo lanca Dinarskih planina, tako da je moguće da postoji šansa da se rasa brojno osnaži. Dinarski ovčar se naziva još i „krajinac“ i nastao je ukrštanjem dalmatinskog mastifa i bosanskog tornjaka sa šarplanincem i hercegovačkim mastifom, dok neki veruju da je direktan potomak dravne rase Naissus Molossus.
Po karakteru je pas koji se veže isključivo za jednu osobu i netolerantan je prema strancima, kao i prema drugim psima. Dobar je saputnik samaca, ali nije za urbanu sredinu. Danas ovu rasu neprimereno ubrajaju u hrvatskog tornjaka, uprkos tome što „dinarac“ ima kraću dlaku, oblik glave mastifa, krupniji je od hrvatskih tornjaka, dostižući visinu do skoro 70 centimetara, dok mu se rep, a ponekad i uši, tradicionalno odsecaju pri čemu podseća na centralnoazijske rase. Boja krzna je sivkasta, kao kod vuka, a često su beli na grudima i po nogama.
Durmitorski ovčar - izuzetano redak i mladi šarplaninac
Durmitorski ovčar - izuzetano redak i mladi šarplaninac
Karakačansko kuče
Jedna od najstarijih rasa na Balkanu. Blizak je rođak ostalih balkanskih pastiraca, ali ima uticaja od turskog ovčara, dok prema nekima i od tračanskog vučjaka i tibetanskih mastifa. Kako je najčešće čisto crne dlake, povezuje se sa turskom rasom karajaka (crnih trkača). Na Balkansko poluostrvo su došli sa nomadskim plemenima i najbrojniji su u Bugarskoj, mada ih ima u vlaškim predelima Srbije, kao i u Makedoniji, Grčkoj i Rumuniji.
Koriste se kao čuvari i vodiči stoke, pogotovo velikih stada koja broje hiljade ovaca, jer mogu da pređu u trku velike razdaljine tokom dana. Tokom Drugog svetskog rata, ovi psi su korišćeni za potrebe vojske, a od ’60-ih se utapaju u bugarskog pastirskog psa. U narednih dvadeset godina, Vlada Bugarske je u nekoliko navrata izdala naredbu da se ovi psi istrebe, unajmljujući lovce koji su ubili na hiljade „bespotrebnih“ karakačanskih pasa širom zemlje. Ova kampanja je ozbiljno ugrozila nekoliko rasa, uključujući i bugarskog pastirskog psa.
Mada su „originalno“ duge, valovite crne dlake, vremenom, ukrštanjem sa drugim rasama, počeli su da se pojavljuju u širokom varijatetu boja i veličina, tako da se smatra da je gotovo nemoguće naći nekadašnje crno karakačansko kuče.
Karakačanski pas
Karakačanski pas
Ukoliko imate informacija o odgajivačima pastirskih pasa, njihovoj zastupljenosti ili ugroženosti, molimo vas da se priključite. Svi ovi psi su dostojanstveni i prelepi, odani, pametni i, nažalost, ugroženi koliko i sami vukovi u nekim delovima Srbije.
Re: Srpski Pastirski Pas
Хвала Админу на овом тексту,ми стварно имамо шта да понудимо свету,само што је то све занемарено од стране наше државе,све нам је туђе слађе изгледа.
Srba- Broj poruka : 32
Datum upisa : 2013-05-22
Re: Srpski Pastirski Pas
Pa normalno da ih je bilo svuda,kada su to sve srpske teritorije,znam da nije tema ali gde je sahranjen kralj Milutin ako i Bugari i Rumuni nisu Srbi?
dejanstrajinic- Broj poruka : 17
Datum upisa : 2013-05-24
Godina : 47
Lokacija : novi sad
Re: Srpski Pastirski Pas
Nego sta,sve su to Srbi to se zna,ali se krije i zataskava.
imperator rascie kennel- Broj poruka : 212
Datum upisa : 2013-05-13
Re: Srpski Pastirski Pas
Izgleda da postoji jako mali broj ovih pasa,a i odgajivaca ove rase.Meni to nije jasno,ljudi se pre opredeljuju u Srbiji da drze muslimanske rase pasa,kao sto su Srednje azijski ovcari,ili cak Kangalcine,umesto Pastirskog psa,koji se dokazao na nasem prostoru odavno.
karlito- Broj poruka : 40
Datum upisa : 2013-05-25
Godina : 37
Lokacija : Beograd
Re: Srpski Pastirski Pas
Takvi smo mi Srbi,sve nam je nesto tudje sladjekarlito wrote:Izgleda da postoji jako mali broj ovih pasa,a i odgajivaca ove rase.Meni to nije jasno,ljudi se pre opredeljuju u Srbiji da drze muslimanske rase pasa,kao sto su Srednje azijski ovcari,ili cak Kangalcine,umesto Pastirskog psa,koji se dokazao na nasem prostoru odavno.
lukabraci- Broj poruka : 14
Datum upisa : 2013-05-25
Re: Srpski Pastirski Pas
Drasko Rodic moj veliki prijatelj i odgajivac ove nase rase
spskibandog- Broj poruka : 15
Datum upisa : 2013-05-25
Re: Srpski Pastirski Pas
Ima dobre pse covek evo novijeg videaspskibandog wrote:Drasko Rodic moj veliki prijatelj i odgajivac ove nase rase
grey- Broj poruka : 25
Datum upisa : 2013-05-26
Godina : 40
Lokacija : Nestin
Re: Srpski Pastirski Pas
Odlični snimci treba raditi na popularisanju svih autohtonih naših pasmina , i pokušati uticati na svest ljudi da gaje naše rase.I da sačuvaju blago koje ti psi nose u sebi.
stanko- Broj poruka : 148
Datum upisa : 2013-05-02
Re: Srpski Pastirski Pas
Ovaj je bas snazan
danilopetrovic- Broj poruka : 36
Datum upisa : 2013-05-26
Godina : 37
Lokacija : Indjija
Re: Srpski Pastirski Pas
ja jos nisam video ni jednog uzivo,ovaj sa snimka mi lici dosta na Sarplaninca
pitsrbija- Broj poruka : 20
Datum upisa : 2013-05-26
Re: Srpski Pastirski Pas
Meni isto tako deluje,kao da nije pastiracpitsrbija wrote:ja jos nisam video ni jednog uzivo,ovaj sa snimka mi lici dosta na Sarplaninca
sanguemagnifica- Broj poruka : 14
Datum upisa : 2013-05-27
Re: Srpski Pastirski Pas
Mozda je u stvranju rase ucestvovao Sarplaninac ko zna
imperator rascie kennel- Broj poruka : 212
Datum upisa : 2013-05-13
Re: Srpski Pastirski Pas
Važno je samo da su autohtone rase učestvovale i da su iznad svega karakterni i zdravi psi.
stanko- Broj poruka : 148
Datum upisa : 2013-05-02
Re: Srpski Pastirski Pas
Slazem se sa ovim Staki,jer da nije tako,nebi opstali na ovoj nasoj Balkanskoj vetrometini.stanko wrote:Važno je samo da su autohtone rase učestvovale i da su iznad svega karakterni i zdravi psi.
karlito- Broj poruka : 40
Datum upisa : 2013-05-25
Godina : 37
Lokacija : Beograd
Re: Srpski Pastirski Pas
Lice mi na mesance Sarca i SAO?
dominic- Broj poruka : 9
Datum upisa : 2013-06-01
Re: Srpski Pastirski Pas
kako se krece cena stenaca ,ovde kod mene u selu ima jedan muzjak ,a jedan moj kolega bi da kupi zensko stene pa da ih malo razmnozi
ilijasrbija- Broj poruka : 2
Datum upisa : 2013-05-02
Godina : 54
Lokacija : Karadjordjevo kod Backe Topole
Re: Srpski Pastirski Pas
Аватар ти је одличан свиђа ми се
imperator rascie kennel- Broj poruka : 212
Datum upisa : 2013-05-13
Re: Srpski Pastirski Pas
Koliko ja cujem cena za stene je oko 200 eura
karlito- Broj poruka : 40
Datum upisa : 2013-05-25
Godina : 37
Lokacija : Beograd
Page 1 of 2 • 1, 2
Similar topics
» Srpski Odbrambeni Pas I DEO.
» Srpski Trobojni Gonic-I Deo.
» Srpski Zuti Gonic-I Deo.
» Srpski Gonic-Serbian Hound I DEO.
» ZAŠTO SE KRIJE DA SU SRPSKI GENI STARI 12.000 GODINA
» Srpski Trobojni Gonic-I Deo.
» Srpski Zuti Gonic-I Deo.
» Srpski Gonic-Serbian Hound I DEO.
» ZAŠTO SE KRIJE DA SU SRPSKI GENI STARI 12.000 GODINA
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum
|
|